Covjek u ogledalu ne moze pobjeci od taloga vremena, neostvarenih prilika ni potisnutih zelja. Prosto jer sve to juri za njim, cita se na licu, utiskuje bore.
Ogledala znaju biti teski progonitelji ljudskoga jastva, kao utvare opominju na stare dugove: prema sebi i prema zivotu.
A na klupi - cekanje. Izblijedilo od kisa, vjetra i strahova. Neke su davne laste odnijele pod krilima nadanja.