Lice pod maskom skriveno, blijedo, s utisnutim trenucima varljive srece u borama, koje s kisama bivaju sve dublje. Sve bude i prodje; cekic sudbine nam istuce minute ko pokvareni sat, satare ono sto naivno zovemo svakodnevnicom... i nestane, u cudu, kao i ovo jesensko proljece.
Prigrlice noc svu tugu pod svoj plast i navuci na lice masku, bas kao bezrazlozni osmijeh u snu...
Jutrom ce opet kisa brisati zeljene horizonte i potapati jos jedan dan.